Jaksha Horvath

Jutro je lirsko. Poneki se tek oblačić usudio prošetati nebom i pri tom zaplesati sa zrakama sunca. Budim se oko sedam, gledam u strop do sedam i dvadeset, a zatim uzimam u ruke The Children of Hurin. Pročitavši četrdesetak stranica izlazim konačno iz postelje. Doručkujem do osam i trideset pa sjedam za laptop kako bih napisao još koju stranicu maturalnog rada o Templarima jer rok do kojeg svi maturanti moraju predati svoje radove sve je bliže i bliže.Do jedanaest uspijevam napraviti vrlo malo jer većinu vremena provodim skidajući muziku i čitajući novine, što na netu što ove opipljive. Na jednom ispadne iz novina nekakav letak. Elegantno je padao dugo se njišući na strujama zraka pa ga uspjevam uhvatiti u letu. Na njemu piše: "sajam antikviteta uz posebnu ponudu Old Bridge Puba - subota 5.svibnja od 9 do 15 sati, Tvrđa, Trg Sv.Trojstva". U stvari vrlo često čujem za taj sajam ali se obično sjetim nakon 15h pa odlučih da mi danas ne smije promaknuti. Oko podne zaputio sam se prema Tvrđi (barokna jezgra grada Osijeka) i stigao do štandova s raznovrsnim starinama, od onih skupocjenih do mizerno jeftinih. Neki predmeti bijahu precjenjeni a neki podcjenjeni. Ali te dijametralne suprotnosti nisu ono što me se dojmilo. Fascinantno je to koliko mii blaga imamo samo među narodom a još je fascinantnija povijesna vrijednost toga blaga. Bilo je tu od autohtonih bodeža i bajuneta iz raznih ratova(ponajviše 1.)te druge ratne opreme, preko svih vrsta i izvedbi petrolejske rasvjete, od onih najjednostavnijih petrolejki do oni raskošnih i elegantnih koje su vjerojatno krasile dom neke imućne obitelji. pa sve do starih novaca i razglednica čije slike viđamo u udžbenicima iz povijesti i likovne umjetnosti. Nezaobilazni su, dakako prastari barokni pa čak i renesansni pisaći stolovi koji su još uvijek u dobrom i uporabnom stanju.Nadalje tu su Bidermajerska jaja, nastala po uzoru na ona velika jaja iz carske Rusije. Knjige zatim, jedna od prvih izdanja Winetua, preko 70 godina stari primjerci Krleže i još mnoge druge iznimne knjige, što poezije što proze. Uz sva ta dodirna, mirisna i vidna iskustva, osvrnuvši se na originalni (restauirani) ambijent baroka koji me okruživao, na trnutak sam se odista osjećao kao da sam u prošlosti. Vraćajući se, na trentak sam zasjeo u perivoj iz 18.st. i počeo čitati Hrvatskog Boga Marsa (M. Krleža) kojega sam netom bio kupio. Opijen starinom vratio sam se kući, upalio laptop i napisao post.

Kažu: svijet je bolji bez Saddama, zaboravljajući pritom uzeti u obzir učinke vojne intervencije protiv njega. Da, svijet je bolji bez Saddama – ali vojna okupacija Iraka i porast muslimanskog fundamentalizma kojeg je uzrokovala ne pridonose stvaranju boljeg svijeta. Tip koji je prvi shvatio priču o kolicima bio je superintelektualac.

Intelektualci trebaju biti najkritičniji kad vladajući inzistiraju na tome da je izbor jasan.
Iz svoje mladosti provedene u komunizmu još uvijek se sjećam formule koju su beskonačno ponavljali službeni proglasi kako bi naglasili «jedinstvo svih naprednih snaga»: «radnici, seljaci i pošteni intelektualci» - kao da su intelektualci, po samoj svojoj prirodi, sumnjivi, isuviše neuhvatljivi i nedostaje im čvrsti društveni i profesionalni identitet, pa mogu biti prihvatljivi samo uz ovakvu posebnu odrednicu.

To nepovjerenje postoji i danas, u našim postideološkim društvima. Linije podjele jasno su povučene. Na «poštenoj» se strani nalaze pouzdani stručnjaci, sociolozi, ekonomisti i psiholozi koji se pokušavaju nositi s problemima što ih donosi naše «društvo rizika», svjesni da su stara ideološka rješenja postala beskorisna. Na drugoj se strani nalaze «brbljave klase», teoretičari i novinari bez poštenog profesionalnog obrazovanja koji obično rade u humanističkoj struci, karakterizira ih neko nejasno francusko postmodernističko usmjerenje, a stručnjaci su za sve i sva, skloni verbalnom radikalizmu i zaljubljeni u paradoksalne formulacije koje proturječe očiglednom. Kad govore o fundamentalnim liberalno-demokratskim načelima, oni pokazuju zavidnu sposobnost pronalaženja skrivenih klopki želje za dominacijom. No ukoliko primijete neki napad na ta načela, demonstrirat će ne manje zavidnu sposobnost otkrivanja njihovih emancipatorskih potencijala.

Rumsfeldovo amatersko filozofiranje
Ovaj kliše nije sasvim netočan – sjetite se samo ne jednog fijaska radikalnih intelektualaca u 20. stoljeću. Njih možda ponajbolje utjelovljuje odbijanje francuskog pjesnika Paula Eluarda da iskaže potporu žrtvama staljinističkih montiranih procesa: «Previše sam vremena proveo braneći nedužne koji tvrde da su nedužni da bih sad stigao još i braniti krive koji tvrde da su krivi». Ali histerično pretjerane reakcije na izjave takvih «neukorijenjenih» intelektualca čine njihovu kritiku sumnjivom: nepovjerenje prema intelektualcima u krajnjoj je liniji nepovjerenje prema filozofiji samoj.
U ožujku 2003. godine Donald Rumsfeld se i sam upustio u malo amaterskog filozofiranja: «Postoje poznate poznatosti. To su stvari za koje znamo da ih znamo. Ali postoje i poznate nepoznanice. Odnosno postoje stvari za koje znamo da ih ne znamo. No postoje i nepoznate nepoznanice. To su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo.» Rumsfeld je ovdje zaboravio dodati i četvrtu, ključnu premisu: «nepoznate poznatosti», odnosno stvari za koje ne znamo da ih znamo – konkretnije, frojdističko nesvjesno. Iako je Rumsfeld smatrao da glavnu opasnost u sukobu s Irakom predstavljaju «nepoznate nepoznanice», odnosno prijetnje koje nam donosi Saddamov režim a za koje ni ne znamo da postoje, skandal oko Abu Ghraiba pokazuje da glavnu opasnost zapravo čine «nepoznate poznatosti», negirana uvjerenja, pretpostavke i opscene prakse za koje se pravimo da ih ne znamo, iako upravo one tvore pozadinu naših javno proklamiranih vrijednosti. Dovesti te «nepoznate poznatosti» na površinu zadaća je intelektualaca.
Dana 11. rujna 2001. odigrao se napad na Twin Towerse. Dvanaest godina ranije, 9. rujna 1989., pao je Berlinski zid. Taj 9. rujna najavio je «sretne devedesete», Francis Fukuyama sanjao je o «kraju povijesti», vladalo je uvjerenje da je liberalna demokracija u načelu pobijedila, da je potraga završena, da je napredovanje prema globalnoj liberalnoj zajednici tu, iza ugla, da su prepreke za ostvarenje tog holivudskog happy enda tek sporadične – to su lokalne enklave otpora u kojima vođe još nisu shvatile da je njihovo vrijeme prošlo. Nasuprot tome, 11. rujna je simbol kraja klintonovskih sretnih devedesetih, ere u kojoj se novi zidovi pojavljuju posvuda: na Zapadnoj obali, oko Europske unije, na meksičko-američkoj granici. Nova globalna kriza je na pomolu: ekonomski slomovi, vojne i druge katastrofe, proglašavanje uzbuna…
Dosta je zafrkancije
William Kristol i Lawrence F. Kaplan u svojoj nedavno objavljenoj knjizi The War Over Iraq pišu: «Misija započinje u Bagdadu, ali ne završava tamo… Stojimo na rubu nove ere u povijesti… Ovo je ključni trenutak… Potpuno je jasno da tu nije riječ samo o Iraku. Jasno je i da nije riječ samo o budućnosti Bliskog istoka i ratu protiv terorizma. Riječ je o tome kakvu ulogu Sjedinjene Države namjeravaju imati u 21. stoljeću.» Moramo se s tim složiti: doista, u igri je budućnost svjetske zajednice – riječ je o novim pravilima koja će njome upravljati, o tome kakav će biti novi svjetski poredak.
Dominantna je ideologija prisvojila tragediju od 11. rujna i iskoristila je radi nametanja svoje temeljne poruke: vrijeme je da se prestanete zafrkavati i da se izjasnite na kojoj ste strani – jeste li za ili protiv. Upravo toj napasti moramo odoljeti: u ovakvim trenutcima prividna jasnoća izbora i mistifikacija su posvemašnje. Više no ikad, intelektualci danas moraju biti distancirani. Jesmo li svjesni da se nalazimo usred «tihe revolucije», tijekom koje se mijenjaju nepisana pravila koja određuju najbazičniju međunarodnu logiku?
Opasnost s kojom Zapad očijuka u svom «ratu protiv terorizma» jasno je opazio G. K. Chesterton. Na posljednjim stranicama ultimativnog teksta katoličke propagande, Orthodoxy, on je razotkrio slijepu ulicu u koju zapadaju pseudorevolucionarni kritičari religije: iako polaze od razobličavanja religije kao represivne sile koja prijeti ljudskoj slobodi, u svojoj borbi protiv religije prisiljeni su odreći se same slobode, žrtvujući time upravo ono što su željeli braniti. Radikalni ateistički svijet u kome više nema religijske reference sivi je univerzum egalitarističkog terora. Danas isto to vrijedi i za one koje zagovaraju religiju: koliko je fanatičnih branitelja religije počelo sa žestokim napadima na sekularnu kulturu, a završilo napuštanjem same religije, budući da su izgubili bilo kakvo suvislo religiozno iskustvo?
A neće li, na potpuno isti način, liberalni borci protiv terorizma koji toliko revnosno ratuju s antidemokratskim fundamentalizmom na koncu odbaciti i samu slobodu i demokraciju? Oni, koji s toliko strasti dokazuju kako je nekršćanski fundamentalizam glavna prijetnja slobodi, spremni su ograničiti našu vlastitu slobodu, ovdje i sada, u navodno kršćanskim društvima. Ako su «teroristi» spremni razoriti ovaj svijet zbog ljubavi prema drugom svijetu, naši su borci protiv terorizma spremni razoriti svoj vlastiti demokratski svijet iz mržnje prema onom drugom, muslimanskom. Tako američki komentatori Jonathan Alter i Alan Derschowitz toliko vole ljudsko dostojanstvo da su spremni legalizirati mučenje – krajnji oblik degradacije ljudskog dostojanstva – kako bi branili to samo dostojanstvo.

Poučak s kolicima
Ne vrijedi li isto i za postmodernistički prezir prema velikim ideološkim razlozima, kao i za ideju kako bismo u našem postideološkom dobu, umjesto da pokušavamo promijeniti svijet, trebali rekonstruirati same sebe, upuštanjem u nove oblike (seksualne, duhovne, estetske) subjektivne prakse? Kad se suočimo s ovakvim argumentima, jednostavno se moramo prisjetiti jedne stare lekcije kritičke teorije: ako autentičnu intimnu sferu privatnosti pokušavamo očuvati od prodora «otuđene» javne sfere, gubi se upravo ta privatnost. Povući se u privatnost danas znači prihvatiti formule autentičnosti privatnog koje propagira suvremena kulturna industrija – od predavanja o duhovnom prosvjetljenju do body buildinga. Ultimativna istina o povlačenju u privatnost jesu javne ispovijesti intimnih tajni koje gledamo u TV emisijama. Jedini način da se borimo protiv privatnosti takve vrste i probijemo ograničenja «otuđenog» javnog života jest da pokušamo izumiti novi tip kolektiviteta.
Sjetite se stare priče o radniku na koga su sumnjali da krade. Svake bi večeri na izlazu iz tvornice čuvari pažljivo pregledavali kolica koja je gurao pred sobom, no ona su uvijek bila prazna. Na koncu su čuvari shvatili u čemu je riječ: ono što je radnik krao bila su – kolica. To je štos koji nam pokušavaju prodati oni koji danas tvrde - «Ali svijet je ipak bolji bez Saddama!», zaboravljajući pritom uzeti u obzir učinke te iste vojne intervencije protiv Saddama. Da, svijet je bolji bez Saddama – ali vojna okupacija Iraka i porast muslimanskog fundamentalizma kojeg je uzrokovala ta okupacija ne pridonose stvaranju boljeg svijeta. Tip koji je prvi shvatio priču o kolicima bio je superintelektualac.
(Objavljeno 2. veljače u Guardianu.)

Uhvatim se ponekad u naizgled bezvrijednim razmišljanjima o svemiru, Bogu, ljudskom postojanju i superiornosti većine nad manjinom koja je uzrokovana međuljudskom netolerancijom i različitostima. Razmišljajući tako, gotovo u kontemplativnom stanju, o velikom prasku prije 5.5 milijardi godina kada je nastao svemir i planeti, pa tako i Zemlja, prvo se pitam kako i što je još važnije zašto smo mi (ljudi) tu gdje jesmo? Naviknut na postojanje logike i kauzaliteta tj.kauzalno-konzekventnih veza u prvi mah ostajem zatečen pitanjem. Ali trenutak poslije sjetim se, pa da, tu uskače teologija i Bog. Vjerojatno je zbog nekog sličnog pitanja nastala religija. Kada se nekako uvjerim da i mi imamo nekakvu svrhu na ovom planetu osim što ga zagađujemo i uništavamo na brojne druge načine, dolazim do pitanja kvalitete ljudskog života. U ovom trenutku napuštam ono transcedentno i hvatam se u koštac s poviješću ljudskog roda. Ali, vidi vraga, ona mi u velikom dijelu može ponuditi samo priče o ratovima i krvoprolićima te genocidima koji sve donedavno nisu bili kažnjavani, a i sada je upitno njihovo kažnjavanje. Zašto su ljudi puni mržnje i što nakolicina ljudi može učiniti protiv bezgranične mržnje? Ali kad zavlada mržnja razum nije lijek i ludilo uvijek promijeni tijek povijesti koja, mislim, želi teći putem jednakosti, bratstva i slobode. Razum i racionalnost još nikome na ovom svijetu nisu donijeli dobro. Nije cilj danas biti razuman i složan, nije cilj živjeti po kodeksu časti i poštovati zakon. Cilj je pronaći što veću rupu u njemu i napraviti nešto isključivo za vlastitu, a ne kolektivnu dobrobit. Ali što nam vrijedi cijeli život bjesomučno zgrtati pare i voditi uzaludne ratove kad imamo samo jedni druge i ovaj planetić koji nam je pomalo i tijesan, pa umjesto da ga čuvamo i živimo u sreći, mi ga velikom brzinom uništavamo. Kad već zaronim duboko, duboko u more pesimizma, zabljesne me iznenada ogromna sila. Sila toliko velika i moćna da se naše tijelo dok ona prolazi kroz nas nalazi u jednom stanju poremećene ravnoteže, gotovo bolesti i uz svu tehnologiju i znanost nitko ju do sada nije uspio opisati i definirati. Govorim naravno, o ljubavi. Ljubav je vječna, mijenjaju se periodično samo ideali ljepote ali, ljubav je uvujek ljubav. Ona je ključna, ona je ista za sve ljude i ona nas povezuje. Svi je izražavamo drugačije ali, ljudsko tijelo koje nikada ne laže doživljava iste kemijske procese. Bezgranična je i čini ono što nazivamo čudima. Neshvatljiva je, ponekad unosi smisao u naše živote a ponekad potpuni kaos. Nema čovjeka kojega je zaobišla i svatko tko ju potiskuje osuđen je na propast. Najveći umovi u povijesti bili su inspirirani njome. Dante je imao svoju ljubljenu ali nedostižnu Beatrice, Petrarca Lauru, don Quijote Dulcineu...
"Nitko ništa ne zna, krhko je znanje. Možda je pao trag istine u me, a možda su sanje. Možda će se jednom desiti ljubav, desiti velim, ali ja ne znam dali da je želim ili ne želim." Cesarić naravno, zna da želi ljubav jer da ju nije osjetio ne bi pisao i dvojio o njoj. Tako da ovu dvojbu možemo shvatiti jedino kao retoričku dvojbu u službi poezije čiji su temeljni stupovi inače, sazdani upravo od ljubavi. Nema čovjeka koji se ne boji smrti i nema čovjeka koji ne želi ljubav. Usamljeni i tužni ljudi brže umiru (znanstveno dokazano). Na kraju s ejoš mogu diviti majci prirodi koja je ovaj svijet tako savršeno uredila ali, nažalost, ne može ni ona protiv bezgranične mržnje i otuđenih ljudi koji su na teret drugima ali i sami sebi.

Neznam zašto ali odjednom sam osjetio neopisivu potrebu da napišem nešto o Vladu Tepešu i vampirima. Možda samo želim skinuti veo mistike sa Transilvanije i vampira. sve počinje od Žigmunda Luksemburškog koji je sklopio brak sa Marijom Anžu iz dinastije (naravno) Anžuvinaca, i time stjekao poavo na hrvatsko prijestolje i krunu. To je naravno jako ražestilo domaće plemiće koji su bili na strani drugog takmaca za prijestolje, pa su izbile pobune i neredi. Kako bi prevenirao ozbiljnije posljedice i kako je bio snažan mlavokos i plavook Žigmund je odlučio ustanoviti viteški red Zmajonošaca(Drakera) koji je okupljao sve utjecajnije plemiće onog doba. Zmajonošci su naravno nosili znak zmaja na grbu i vrlo ih je lako pratiti, kako u Hrvatskoj tako i u Europi(npr.Ružicagrad u Orahovici)... Viteškom redu Drakera pripadao je i Vlaški knez Vlad Tepeš i stolovao je u današnjoj Transilvaniji( prije Tepeša na području Transilvanije su obitavali mađarsli useljenici, tako da je ime samo latinizirana inačica mađarske riječi za šumu- Erdo). U ono vrijeme su plemići obično iskorištavali primae noctis, svoje legalno pravo(koje vuče svoje korijene još iz Rima) da djevojke tj. mladenke moraju svoju prvu bračnu noć s plemićem. Samo, u Rimu se defloracija vršila u hramu i visokim higijenskim uvjetima a u srednjem vijeku nije vladalo baš neko higijensko savršenstvo. Kako je Tepeš bio sklon sadizmu i kako je volio tući i ujedati svoje partnerice za vrijeme spolnog čina, poslije spomenutog one su bile fizički ali nadasve psihički potpuno uništene te su se sve do jedne u očaju bacale sa visokog balkona.Seljaci bi ih ujutro nalazili s ranama na vratu i okružene vukovima. Razbuktaloj seljačkoj mašti nije trebalo ništa više kako bi nastao mit o okrutnom knezu Tepešu koji je besmrtan i koji pije krv svojih žrtava kako bi preživio(Tepeš je jedno vrijeme svoje mladosti proveo u Osmanlijskom carstvu gdje je promatrao najnovije i usavršene metode mučenja, posebice metoda nabijanja na kolac,koju je uvelike primjenjivao. A prema plemićima je bio milostiv pa ih je nabijao na kolac sa zlatnim vrhom.). Ime dolazi od imena viteškog reda Drakera, samo je narod dodao moldavski nastavak -ul(moghul,bakhul...) i tako nastade Drakhul i konačno današnja verzija drakula. Nastavak slijedi...

U veljači prošle godine u Osijeku je organiziran međunarodni festival jazza. Budući da stvarno ogromni kapaciteti hotela Central nisu bili dovoljni za sve osječke ljubitelje jazza i da je festival bio i više nego uspješan, organizatori su tu manifestaciju odlučili ponoviti i ove godine. Svaki je sastav odličan jer su svi razvili vlastitu percepciju jazza i svi do jednoga su vrhunski glazbenici, da ne kažem virtuozi sa konzervatorijem redovito završenim u inozemstvu a nerijetko i preko bare. Budući da sam prošle godine propustio taj hvale vrijedan spektakl, ove godine si to nisam mogao dopustiti. U kavanu Central sam ušao u petnaest minuta ranije(20.45h) kako bi uhvatio neko dobro mjesto. A tamo... Već sve dupkom puno i to ne samo ogroman prostor gdje je bila smještena bina, nego i susjedna prostorija pa su djelatnici hotela razmaknuli zastore koji odjeljuju te dvije prostorije, kako bi svi mogli vidjeti izvođače. A da ne spominjem one sretnike koji su uspjeli uhvatiti mjesto na galeriji. Ali hvala Svevišnjemu, ima ljudi koji ne razumiju jazz pa mi se u zadnji trenutak ukazalo mjesto koje je,ustvari, bilo jako dobro pozicionirano. E onda je oko 9 i 10h na scenu stupio Zajče, Nizozemac hrvatskog podrijetla sa svojom veselom družinom jazz čaronjaka. Poslije 23.30h me svladao umor unatoč dvijema kavama koje sam popio u međuvremenu, pa sam morao prestati uživati u vrhunskoj izvedbi i pokupiti se kući. Festival traje do petka i toplo ga preporučam svim ljubiteljima jazza, a i onima koji to nisu, jer takav bi događaj bilo šteta ne vidjeti. Mislio sam staviti slike,ali su loše jer je bio mrak a slikao sam mobitelom.

Evo I Danci dospjeli na crnu listu militantnih muslimana. U jednim slobodnim danskim novinama izađe karikaturica Muhameda sa bombicom na glavici i odmah neredi u čitavom muslimanskom svijetu. A što je sa slobodom medija? Što je sa slobodom mišljenja i slobodom govorenja. Očito treba razgraničiti (jer granica je vrlo vrlo mutna) gdje točno prestaje sloboda medija i počinje narušavanje tuđih običaja i pravila. Jer,slažem se, nema goreg zločina od zadiranja u tuđe običaje od strane ljudi koji očito o tim običajima nemaju pojma. Ali na kraju krajeva,te novine su izašle u demokratskoj zemlji gdje se smiju izdavati u javnost takve stvari, a ne u nekoj muslimanskoj zemlji gdje je još uvijek na snazi šerijat. Problem je u tome što muslimana ima doslovno svugdje i što se svugdje žele ponašati kao na arapskom poluotoku. Pa bilo bi logično ako več ne žele ostati u domovini da se uklope u društvo države u koju su emigrirali i da se resocijaliziraju u duhu tog društva.Ali ne,oni odmah zahtjevaju ferđu i ine sitnice. Nemam ja ništa protiv muslimana, dapače, volim ih jer islam u svojoj biti i korjenima uopće nije militantan stoga me čudi ovako burna reakcija na svakojake stvarčice proteklih godina. Muslimanima je još u vrijeme križarskih bojni otpočeo sveti rat đihad, ali svi znamo da su križarski ratovi sve samo ne vjerski ratovi. Čisto sumnjam da netko još ne zna da su se potonji vodili samo zbog strateškog položaja Jeruzalema tj. područja male Azije koja se u ono vrijeme nalazila na glavnom trgovačkom putu. Odista sumnjam da bi neki, bilo koji bog htio da sljedbenik njegov ubija u ime njegovo (što sebe,što druge). Zato mi se i sviđaju oni "arapi starog kova", arapi iz vramena kada su bili i kulturološki i tehnološki daleko ispred europljana. U vrijeme kada je osnovano sveučilište u Cordobi i kada je mudri Al`Gebri izumio dio današnje matematike koji se bavi brojevima i računanjem(algebru), europljani su se kupali dva puta godišnje. Pa, na kraju cijeli je Versailles izgrađen (u originalu) Bez i jednog jedinog wc-a, nuždu su onda vršili negdje dalje,vjerovatno po nekakvim šumarcima i grmićima. Arapi odista jesu posrednici kulture ali danas svakim danom sve više blate nekadašnji sjaj. Očito da se damas u blisko istočnim vjerskim školama uči sve samo ne temelji islamske vjere, tu se možda kriju meni nedokučivi viši interesi možebitnih ljudi. Na kraju dolazim do zaključka da ovo što se danas prezentira svijetu kao Islam, uopće nije Islam, niti mu u bilo kojem aspektu sliči.

Život je pun promjena. U svakom trenutku netko se rodi,netko umire... A što se zapravo događa u međuvremenu? Ako se uzme u obzir da od Jeana Calvina tj.kalvinizma živimo u kapitalizmu gdje je sve više na snazi ona poslovica 20.stoljeća "vrijeme je novac", baš ništa. Danas je u prvom planu zarada i stvaranje bogatstva.Doduše,naša je gzistencija upitna ako ne radimo prekovremeno.Ne kažem da stvaranje love nije bitno,ali nije naj bitnije. Kad si mali vrijeme ti sporo prolazi,kad si stariji prolazi sve brže, a kad pređeš 50-u i osvrneš se na djetinstvo,sve se čini kao treptaj. E onda,kad već poseniliš, pitaš se jesi li život protratio uzalud? Jesi li iskoristio sve prilike koje su ti se pružale? I vjerovatno shvatiš, ponekad uopće nije bitno što razum govori,nekad je potrebno ali stvarno potrebno slušati savijest i srce. Pa to nas,na kraju čini ljudima i razlikuje od životinja koje funkcioniraju nagonski i nisu sposobne na kraju života (ili dok traje)preispitati odluke i pitati se jesu li u nekom trenutku mogle postupiti čovječnije? Vrijeme je jedino što nam nedostaje jer ono je vječno a sve je ostalo prolazno (kao i mi). Nitko ne može odrediti kad će se roditi ili kad umrijeti,samo mora odlučiti što će s vremenom koje mu je dano. Tako da život u društvu u kojemu je bjesomučna zarada na prvom mjestu,polako ali sigurno gubi smisao, jer ne smijemo zaboraviti da su smisao života ljubav,dobrota i uživanje u malim stvarima.

Ma ne, ljubav i uživanje u malim stvarima samo čine život kvalitetnijim i ljepšim.

E da,nisam još rekao da treniram u vk-iktus

Danas je dan bio strašno šugav.Kako prođe 24h, to je strava. Cijeli da na učio,učio,učio... Muči me Irska politika naglog razvitka tj. njihova industrija gazela i ostala sranja. Jučer sam kao i svake subote bio na bazenima i poslije toga vani pa nije bilo teorije da se probudim jutros prije 10h tako da ni na misu nisam otišao. Ionako nisam baš neki zagriženi katolik. Nevolim slušati one otrcane i ideološki obojene probovijedi nekih pastira Božjih. Ako već osjetim neku potrebu za religioznošću,pročitam par psalama ili nešto drugo biblijskog podrijetla. Neznam jeste li primjetili onaj zanimljiv razgovor Isusa i Nikodema.Inače se Isus obraća isključivo običnom plebsu i pruža mu kakvu takvu utjehu, ali however nekim čudom mu dolazi Nikodem, farizej,i Isus je prvi put suočen sa sebi ravnim govornikom.

Za tjedan dana izlazi "štreber", i ja nebudi lijen posjetio redakciju koja je smještena u učionici informatike.Doduše,prijatelj me zamolio za mišljenje o jednoj temi koju je on recenzirao. Uglavnom, mislio sam da tamo iskre frcaju od silnog posla i užurbanosti (jer ima se još samo tjedan dana) al`od iskri ni i.Oni tamo uredno surfaju po netu,jedu sendviče i razbibrižno ćaskaju. Baš me zanima kakav ce ispasti ovogodišnji Štreber.